Sutra je dost bitan dan.

Putujem i počinjem slagat te puzle za ovu godinu.

Većina tih puzli je ful sjebano zaobljena na rubovima i još uvijek ne znam kak ću ih povezati s drugima, ali ako su u istom 2018. paketu onda se valjda i mogu složit, nisu kineske.

Za početak idem u grad koji volim i grad koji mi se uvukao pod kožu ko ono cjepivo za rubeolu i ospice u prvom osnovne.

To glupo cijepljenje uopće nije tak strašno, ali mali peder od klinca ispred tebe urla ko da ga kolju sabljama za kebab. Ti gledaš njega, odnosno njegove suze i misliš si 'kvragu, nisu mi rekli da je i ovo dio glupe škole'. Znaš da si ti sljedeći na redu i gledaš kak ovog klinca ispred iznose na nosilima, daju mu slatkiše da začepi i prestane plašit druge prvašiće.

Duboko udahneš.. Zažmiriš, sjedneš se i.. PAF, ništa, nula. Pitaš jel gotovo? Teta kaže da je, namigne i ostavi ti broj tada fiksnog da ti ubodeš nju poslije. Ovo se šalim.

E to je Beograd, grad koji mi se uvukao pod kožu ko cjepivo za rubeolu i ospice. 🇷🇸

Oni koji ga se boje ko klinac ispred tebe - propuštaju gro i riskiraju zaušnjake, dok mu se ja svaki put sve sretniji vraćam!

Čitamo se.

Ljubim