Berlinski zid sagrađen je u 5 sati, u jezivu večer tamo 1961.

Dug je 160 km.

138 ljudi je pobijeno pri pokušaju prelaska.

Zid je srušen 1989.

Hvala Gospi da smo kao društvo napredovali, i da takvih podjela više nema.

Ali.

Da slučajno kontekst prebacimo u Zagreb, zid ne bi dijelio istok-zapad već bi Hercegovci bili ti u problemima.

Tog jutra prestali bi voziti ZETovi tramvaji.

Svaki Marić, Milić, Matić, Bulić i Zadro bi se probudio s 3 metra visokom ogradom ispred svojih kuća.

Ja ne bih mogao kod bake na ručak.

Svaka sala koja prima više od 300 ljudi bi završila u stečaju, Antunović propada.

Bandić daje izjavu: ‘Ich bin ein Bosanac’, i kune se u tetku s tatine strane koja je možda iz Tuzle.

Holding i sve pripadajuće tvrtke kćeri ne postoje.

Umjesto naoružanih stražara, kod zida stoje frajeri koji svakome koji preskače viknu - ‘Svi Duvnjaci su Bosanci’, što ih momentalno baca u komu.

Mamić se vraća u Hrvatsku jer unutar svog dvorca ima azil.

Mate Bulić pada na prosjački štap. Nogometašima više nitko ne pjeva na svadbama.

Dionice Mercedesa su bezvrijedne a milodari su samo kovanice.

U panici, hercegovačke majke peru sinovima bijele čarape s crvenom majicom ne bi li promijenile boju.

Ja otvaram vrata i skoro se sudaram s betonskim blokom. Očito ima nešto u Istanbulskoj pa se gleda i ženska strana familije.

Pozdrav Baki Kvaki!

neponovilose

Ljubim ❤️💛