Dragi Milane,

Doček koji nas čeka u ponedjeljak je vrlo vjerojatno najmasovniji, najglasniji i najstrastveniji u kratkoj povijesti države i grada.

Ali ukazat ću ti na jedan problem koji se ponavlja već u par navrata i srce mi se para poput Pikfordove mreže.

Pobjeda nad Englezima, Mandžo zakucava na Perišićevo dodavanje za vječnost. Vrijeme staje, pucaju glasnice, krvotok traži više kisika nego što ga trošimo, delirij i spokoj. Hrvatska je u finalu i centar grada je te sekunde postao grotlo vulkana čija će erupcija sreće trajati do dugo u noć.

Ali. Milane, ima jedno ‘ali’.

U cijeloj toj priči postoji i najtužniji čovjek na svijetu o kojem ovim putem pišem.

Tekmu s Rusima kao i Englezima gledao sam u uredu na Savici. Pogled s prekrasne terase puca na inače najprometniju Slavonsku aveniju. Prizor Slavonske bez automobila je nezamisliv, no za vrijeme zadnjih dviju tekmi ta cesta je prazna, pusta i pomalo jeziva. Nigdje apsolutno nikoga i jedino što se čuje je vatromet i slavlje čitavim gradom.

U tom trenutku, već drugi put zaredom, prolazi tramvaj broj 7 i, poput Slavonske, stolice su prazne, nitko, apsolutno nitko se ne vozi u trenutku najveće hrvatske pobjede.

Nitko, osim tog vozača, najtužnijeg vozača na svijetu.

Siguran sam da je isti vozač već dva puta bio za upravljačem tih plavih električnih gusjenica, onako simpatičan, punašniji sa košuljom kratkih rukava i kratkom crnom kosom.

U njegovo ime, apeliram na tvoju savjest, dragi Milane, uvedi autopilot i samovozeće tramvaje, barem za vrijeme tekme. Ove scene ne izlaze iz glave - tužan, bez vremena za slavlje, najtužniji vozač na svijetu donosi kruh svojoj familiji vozeći za vrijeme utakmice, sam. U tom trenutku stanice nisu bitne kao ni tko ima kartu.

Milane, ne dopusti te scene u najljepšem gradu svijeta, ne dopusti da vozač ne bude sa svojima za finale u nedjelju.

Ne dopusti da bude najtužniji vozač na svijetu.

No.

Možda je Srbin.

Ljubim 💛❤